Kroz radionicu su se dotaknuli i promjena koje kronična bolest može donijeti u doživljaju sebe. Mnogi se tada počinju pitati tko su sada i kakav život mogu imati dalje. Dijagnoza može promijeniti određene životne okolnosti, ali ne definira osobu u cijelosti. Fokus je stavljeni na ono što se i dalje može kontrolirati – male svakodnevne odluke, brigu o tijelu i mentalnom zdravlju te održavanje kontakta s ljudima koji pružaju podršku.
Poseban naglasak stavljen je na vrijednosti koje nas vode kroz život – obitelj, prijateljstvo, pomaganje drugima, kreativnost, boravak u prirodi ili duhovnost. Upravo te vrijednosti mogu postati kompas kada se traži stabilnost i novi osjećaj smisla.
Razgovarano je i o važnosti zajednice. Povezivanje s osobama koje prolaze slična iskustva može značajno smanjiti osjećaj izolacije, donijeti novu perspektivu i pružiti konkretne strategije suočavanja. Temeljne udruge, grupe podrške i psihološko savjetovanje važni su resursi koji mogu pomoći na tom putu.
Na kraju radionice osvrnuli su se na ideju da između straha i nade uvijek postoji prostor u kojem se može pronaći svjesnost, podršku drugih i nove izvore snage. Upravo u tom prostoru često nastaje i posttraumatski rast – dublji odnosi s drugima, drugačija perspektiva života i snažniji osjećaj osobne snage.
Kroz vježbu „Mapa nade“ potaknuti su sudionici da razmisle o ljudima koji ih podržavaju, aktivnostima koje im daju smisao i malim stvarima koje im pomažu u teškim trenucima. Unatoč izazovima koje bolest donosi, život i dalje može imati vrijednost, smisao i prostor za nadu.