11.9.2015.

Što je multipla skleroza

Multipla skleroza je kronična, upalna, autoimuna i neurodegenerativna bolest kod koje dolazi do propadanja mijelinske ovojnice živaca, a primarno utječe na različite funkcije središnjeg živčanog sustava. Središnji živčani sustav se sastoji od velikog i malog mozga te leđne moždine. Mozak s perifernim živčanim sustavom izravno povezuje 12 parova kranijalnih živaca, a leđnu moždinu 31 par moždinskih živaca. Kranijalni živci izlaze direktno iz mozga, za razliku od ostalih živaca koji izlaze iz leđne moždine, a upravljaju funkcijama i pokretima lica, glave, usta, vrata, jezika, očiju, disanja i brojem otkucaja srca.

Mijelinska ovojnica je zaštitni sloj koji obavija živčana vlakna, a omogućuje brzo i točno provođenje električnih impulsa. Posljedica propadanja mijelinske ovojnice je usporavanje ili blokada prijenosa električnih živčanih impulsa među živčanim stanicama. Do propadanja dolazi zbog pretjerane imunološke reakcije organizma koji umjesto da napada strane tvari napada vlastite zdrave stanice živaca i uništava mijelin, ostavljajući skleroze tj. lezije na mjestima oštećenja.

Točan uzrok nastanka multiple skleroze je nepoznat, ali znanstvenici se uglavnom slažu da je uzrok kombinacija utjecaja genetske sklonosti za multiplu sklerozu, odnosno genetski slabijeg obrambenog sustava organizma i djelovanja čimbenika okoline, kao okidača bolesti. Kao mogući okidači navode se infekcije virusom ili bakterijom, traume i to osobito glave, vrata ili leđa, zatim stres, niska razina vitamina D, a u novije vrijeme spominje se i cerebrospinalna venska insuficijencija koja prouzročava povećano nakupljanje željeza u mozgu.

Do razvoja bolesti dolazi ulaskom limfocita tj. T-stanica u središnji živčani sustav. Kod osoba sklonih nastanku multiple skleroze, u prisutnosti stranih tijela koja imaju sličnu strukturu kao mijelin, ove stanice se značajno umnožavaju i dobijaju sposobnost prolaska kroz krvno moždanu barijeru i ulaska u središnji živčani sustav. Ulaskom reagiraju na mijelin i uništavaju ga te ispuštaju upalne tvari koje povećavaju propusnost krvno moždane barijere i tako omogućuju prolazak različitih tvari u centralni živčani sustav.

Iako se multipla skleroza javlja češće u obiteljima u kojima već postoji oboljeli član, bolest se najčešće javlja sporadično i ne smatra se genetski nasljednom bolešću. Od ukupnog broja oboljelih, broj žena je dva do tri puta veći od broja oboljelih muškaraca. Dijagnosticira se obično između 20 i 40 godina starosti, iako se može pojaviti i u ranom djetinjstvu ili starijoj dobi.

Procjenjuje se da od multiple skleroze u Istri boluje oko 320 ljudi, sa zonom povećanog rizika koja se nalazi u središnjoj Istri, a čine ju općine Sveti Lovreč, Tinjan, Karojba, Žminj, Kanfanar i Pazin. Broj oboljelih u Hrvatskoj procjenjuje se na oko 4500, a u svijetu na oko 2,5 milijuna ljudi. Udaljavanjem od ekvatora raste i broj oboljelih, sa zonom visokog rizika koju čine sjeverna i zapadna Europa, SAD i Kanada, zatim Australija i Novi Zeland.

Multipla skleroza gotovo nikada nije smrtonosna, a oboljeli imaju skoro normalan životni vijek i vjerojatnije je da će umrijeti od neke druge bolesti nepovezane s multiplom sklerozom. Smrt povezana s multiplom sklerozom može se javiti zbog komplikacija u progresivnom, uznapredovalom obliku bolesti. Također, u većini slučajeva multipla skleroza ne prouzročava paralizu. Dvije trećine oboljelih zadržati će sposobnost hoda 20 godina nakon nastanka bolesti, iako će neki trebati pomoć štapa. Zbog većih problema s ravnotežom, slabosti ili umorom neki će trebati kolica.

Prva pojava simptoma naziva se klinički izolirani sindrom tj. CIS i ukazuje na mogući razvoj multiple skleroze. Pojava klinički izoliranog sindroma ne označava i sam početak bolesti, budući da je za njegovu pojavu potreban dovoljan broj oštećenih živčanih stanica na nekom području. Kod oko 80 do 90% bolesnika s prisutnim klinički izoliranim sindromom, nakon nekog vremena, pojavom novog karakterističnog simptoma dijagnosticira se multipla skleroza.

Klinički izolirani sindrom može biti:

1. Monosimptomatski:

1. Izolirani sindrom moždanog debla i/ili malog mozga
2. Transverzalni mijelitis tj. upala kralježnične moždine
3. Optički neuritis

2. Polisimptomatski:

1. Kombinacija a, b i c.

Prije postavljanja dijagnoze obavlja se pregled mozga i vratne kralježnice, a ponekad i cijele kralježnice, magnetnom rezonancom, analiza likvora leđne moždine te pregled vidno evociranih potencijala.

U novije vrijeme, razvojem uređaja za magnetnu rezonancu, dramatično je porastao broj bolesnika kojima je dijagnosticirana multipla skleroza. Pregled magnetnom rezonancom, u slučaju multiple skleroze, pokazuje višebrojna demijelinizacijska oštećenja različitih veličina. S obzirom da slična oštećenja mogu prouzročiti i neka druga stanja važno je obaviti preciznu dijagnostiku.

Lumbalnom punkcijom uzima se uzorak likvora (tekućina koja obavija mozak i leđnu moždinu). Analizom se traži blago povećanje broja limfocita koje je karakteristično za multiplu sklerozu u 75% slučajeva, plazma stanice koje nisu prisutne u likvoru zdravih osoba te umjereno povećanje određenih bjelančevina, naročito imunoglobulina G, čije relativno povećanje upućuje na njegovo stvaranje u samom središnjem živčanom sustavu. Također, kao i magnetna rezonanca, analiza likvora nije krajnji pokazatelj u postavljanju dijagnoze.

Pregledom vidno evociranih potencijala ispituje se sposobnost vidnog živca na provođenja živčanih impulsa te se rezultat uspoređuje s rezultatom zdravih osoba iste životne dobi. Usporeno provođenje signala može se očitovati kod optičkog neuritisa, upalnog procesa multiple skleroze kao i kod osoba bez tipičnih simptoma.

Temelj za odluku o postavljanju dijagnoze nije jedan dijagnostički pregled već kombinacija svih, kao i pojava simptoma tipičnih za multiplu sklerozu. Podrazumijeva najmanje dvije odvojene epizode pogoršanja simptoma te najmanje dvije anatomski i vremenski odvojene lezije. Važna je pravodobna dijagnoza s obzirom da je liječene u najranijoj fazi bolesti najučinkovitije. U početnim fazama bolesti određenim lijekovima moguće je postići barem djelomični oporavak živčanih stanica dok progresijom bolesti dolazi do njihovog potpunog i nepovratnog propadanja.